Kako sam postao TV zvijezda

Pobogu, zašto???

Kada me je kontaktirala naša KAM-ica iz Telemacha s pitanjem bih li sudjelovao u njihovoj kampanji za optički internet, nisam previše razmišljao. Moj odgovor je bio da svakako pristajem, pri čemu sam imao samo jedan uvjet. Dobro, zapravo dva. Prvi je bio da u reklami mora biti jasno komunicirano da sam ja direktor Dreama i da je Dream korisnik usluga Telemacha. U kontekstu toga bilo mi je bitno i da mi je dozvoljeno imati na sebi odjevne predmete s brandingom tvrtke. Drugi uvjet je bio da svakako moram autorizirati video prije početka kampanje. Kako je Telemach pristao na oba uvjeta, vrlo brzo smo se dogovorili da idemo zajedno u taj projekt.

Siguran sam da se dio ljudi s kojima se družim online pita zašto sam se, pobogu, uopće upustio u tu avanturu. Može se reći da postoje tri razloga, koji su me otprilike podjednako motivirali:

1. Primarni cilj Dreamovog marketinškog tima jest dizanje brand awarenessa, no naš budget je u tom segmentu dosta limitiran te je samim time limitirana i vidljivost naših marketinških objava. Procijenio sam da uz Telemachov marketinški budget možemo postići nacionalnu vidljivost Dream branda, i to već u prvoj fazi, dok se još pričalo samo o offline (billboardi) i online kampanji.
2. Drugi razlog je činjenica da osobno želim (odnosno imam potrebu) probati i iskusiti čim je više moguće novih stvari, tako da mi je bilo totalno napeto postati dio ovako nečeg. 
3. Treći i posljednji razlog je taj što sam želio vidjeti kako profesionalne marketinške produkcije funkcioniraju, kakav je proces kreiranja sadržaja i na koje elemente se ozbiljne produkcije najviše fokusiraju. Očekivao sam da će cijeli proces izrade sadržaja biti jedan level iznad onog što mi radimo in house ili jedan level iznad onog što rade male marketinške agencije s kojima smo dosad surađivali. No ovaj segment me u konačnici i najviše iznenadio.

Kako, brate? 

Nakon inicijalnog dogovora neko se vrijeme ništa nije događalo, sve dok me u jednom trenutku nije iznenadio poziv produkcijske kuće. Gospođa s druge strane se raspitivala kada bi mogli navratiti kod nas analizirati prostor i pripremiti se za snimanje materijala. Dogovorili smo inicijalni termin i njihova ekipa je došla obići prostor, vidjeti raspored, orijentaciju, položaj sunca… sve detalje potrebne kako bi mogli odlučiti kada će snimati i kakva će im rasvjeta trebati. U tom sam trenutku shvatio da je ovo daleko ozbiljnije od svega što mi je do tada padalo na pamet. Dan-dva kasnije nazvala me ista gospođa i dogovorili smo termin snimanja. Rekla je kako sve skupa ne bi trebalo trajati dulje od 4 do 6 sati te me sasvim usput pitala imamo li na raspolaganju dva-tri parkirna mjesta za njih, jer dolaze s dva kamiona opreme. E sada sam već bio ozbiljno zaintrigiran, a i pomalo preplašen! U što li sam se to uvalio? Još dan kasnije, evo i novog poziva, gospođa me pita imamo li prostor u koji oni mogu smjestiti svoj catering? U tom sam momentu već totalno zbunjen, kakav sad vražji catering, pa ne snimamo novi nastavak James Bonda (mada ne mogu reći da se nisam potajno nadao da zapravo rade skriveni casting za to), snimamo kratku online reklamu za teleoperatera...

Na dan snimanja ekipa se počela okupljati već prije osam ujutro. Redom su dolazili rasvjeta, rekviziti, statisti, kamermani (dvije kamere), fotografi (dva fotografa)... Dok je ekipa iz produkcije slagala setup u sobi u kojoj nam je smješten development, ja sam pokušavao odraditi nešto sitno u svojoj kancelariji. No, priznajem, nije to baš bilo osobito produktivno jutro.

Sa snimanjem smo počeli negdje oko deset. Prvo šminka, jer nije u redu da mi se čelo blješći kao leteći tanjur u filmu “Navigatorov let”. Nakon šminke sjeo sam ispred kamere, iza koje je sada bilo već dvadesetak ljudi, što iz produkcije, što iz marketinga Telemacha. Sve u svemu, pomislio sam, ima nas kao na zadnjoj tabli Asteriksa. Sad sam već polako u modu: “Koji vrag?”, ili/i: “Kako ću to ja?”. 

Usprkos tome, snimanje je prošlo bez većih problema. Tome je svakako pomoglo to što mogu trkeljati gotovo u svakom trenutku i što nemam nekih velikih problema s javnim samoponižavanjem :-). 

Do podneva je već sve bilo gotovo i ekipa se krenula pakirati jer su već dva sata kasnije trebali biti na drugoj poziciji. Snimale su se dvije reklame iz iste kampanje u jednom danu. Za sat vremena ured je ostao prazan i od one asteriksovske gužve ostali smo samo Lorena i ja. 

Neizrečeno, ostalo je ipak i još nešto: iščekivanje kako će izgledati završni proizvod.

Završni proizvod

Mjesec dana nakon snimanja (dobro, koji dan more or less), ekipa iz produkcijske kuće poslala mi je finalnu verziju reklame na autorizaciju. Osim činjenice da me, kao i većinu drugih ljudi, frustrira kako mi glas zvuči snimljen, reklama je uistinu bila odlična i odmah smo autorizirali finalnu verziju. Nedugo potom, počeli su se pojavljivati billboard oglasi s mojom slikom  po gradu i video se počeo vrtjeti u online kampanji. Vidljivost Dream brenda je nesumnjivo porasla, iako nismo imali načina izmjeriti koliko, a mi smo ispričali dobru priču o dobavljaču sa kojim radimo već šest godina i s kojim smo više nego zadovoljni. Po inicijalnom planu, na tom je mjestu sve trebalo stati. No, zapravo, ispostavit  će se, jedva da je i počelo…

Od Interneta do televizije

Tijekom ljeta sam već pomalo zaboravio na cijelu avanturu, osim što bi me s vremena na vrijeme netko od poznanika podsjetio na to da me ili vidio na plakatu u gradu ili na Internetu (jadnici nemaju adblocker, he, he, he). Taman kad smo polako počeli razmišljati o povratku u Zagreb, ponovo je uslijedio poziv iz produkcijske kuće. Telemach je odlučio s reklamom krenuti i na TV-u! Očito je netko slijep u Telemachu zaključio kako sam dovoljno fotogeničan da mogu na TV. Obzirom na onu već navedenu sklonost samoponižavanju… Šalim se, obzirom na to da mi je jedino bitna vidljivost Dreama, nije me trebalo previše nagovarati na to. Kraj ljeta smo tako dočekali s Telemachovom reklamom snimanom u Dreamu, sveprisutnom na toni TV kanala. Osim što smo firmu uspješno uvukli u vaša računala, kroz online kampanju, sada smo poharali i vaše TV prijemnike. Sa stanovišta vidljivosti Dreama i našeg ulaganja u čitavu priču, mislim da je ovo najisplativija branding reklamna kampanja koju smo ikada odradili. A vjerojatno će tako i ostati, barem do sljedećeg castinga za ulogu agenta 007 :-).

What's in it for me

Danas, s laganim vremenskim odmakom, pomalo mi je žao što nismo postavili neki baseline na našim društvenim kanalima prije same kampanje i nakon nje, da probamo usporediti je li Dreamu kampanja donijela štogod u smislu porasta broja pratitelja i posjetitelja na webu. No kako nam to i nije bilo primarni cilj, nije neka katastrofa. Sa stanovišta prepoznatljivosti branda, svakako mogu reći da me je ekipa primijetila i danas mi se zna dogoditi da mi ljudi pristupe s uletom: “Vi ste onaj sa reklame.” Rekao bih da smo ovaj cilj barem djelomično ispunili. Imamo i prvi opipljiv rezultat: čovjek kojeg smo nedavno zaposlili došao je do Dreama i javio se na oglas za posao nakon što je vidio reklamu na TV-u. Zapravo, još bolje, žena mu je skrenula pozornost na nju, uočivši je u pauzi prijenosa Svjetskog prvenstva u pikadu. Bullseye!

Što se pak tiče nekog mog osobnog iskustva, bilo je super biti dio jedne profesionalne produkcije i barem djelomično vidjeti kako nastaju reklame s ozbiljnim budžetom. Dobio sam odgovor na jedan od onih razloga s početka teksta: ne, ovo nipošto nije samo jedan level iznad, nego nekoliko njih. Siguran sam da Dream nikada neće raditi takvo što, ali možda poneku stvar koju smo ovom prilikom vidjeli i naučili možemo preslikati na našu kreativu, s našom opremom i postojećim timom. Zapravo, ne možda nego sigurno. A meni je najbitnije da ostanem skroman, nemam drugih planova ovog tipa, osim, dakako, otvoriti IMDB profil i updejtati LinkedIn profil s taglineom: “Ocvali poduzetnik, propali programer i filmska zvijezda u usponu.” Ili, ukratko, (tele)maher.