Juniori u raljama umjetne inteligencije

Ako vas naslov ovog blog posta podsjeća na naslov jedne ex-YU mini serije iz sredine osamdesetih, onda ste već stari, a svaka podudarnost je u potpunosti namjerna… No krenimo redom 🙂

Moram iskreno priznati da sam se dosta dugo opirao korištenju LLM-ova. Kao osobi s jakim tehničkim backgroundom, to mi je bilo pomalo lame. Mislim da je glavni razlog tome bio onaj tehnološki elitizam koji su nam sasvim uspješno implementirali na FER-u. I sad, sjediš, sve radiš na žgance i gledaš kako se svijet oko tebe mijenja. Čekaj, čekaj, jesam elitist, ali nisam glup... odnosno, rekao bih da sam prije svega lijen :-). Kada sam odlučio dati šansu, prvo je palo pisanje dokumentacije i uljepšavanje mailova (hvala ti ChatGPT, frende, ne znam kako bih bez tebe). Prvo free tier, a nakon toga i onaj s plaćanjem. Jer, naravno, treba platiti dobre ljude koji stoje iza toga i koji su mi omogućili da pristojno odgovaram čak i onda kada nisam imao snage i energije za to. Side effect čitave priče je da se moj engleski poboljšao praktički preko noći.

U sljedećoj fazi počeo sam lagano koristiti LLM-ove i na razvojnim projektima. Kako kažu, pametniji popušta… Doduše, kako se primarno bavim vođenjem firme, nemam previše razvojnih projekata, a oni koji ovise o meni prvenstveno su neki davni projekti, nastali još u prošlom životu, koji eto, igrom slučaja, još i danas imaju neke svoje korisnike. Ukratko, povremeno korištenje polako se s vremenom pretvorilo u kontinuirano, pa i u potpunu ovisnost o Claude Codeu. Moram priznati da sam pritom postao brži, efikasniji i u svakom slučaju produktivniji. Moj posao prestaje biti kuckanje koda, umjesto toga postaje pisanje što preciznijih uputa i provjera koda, što se prvenstveno svodi na testiranje. Umjesto developera, postao sam neka čudna kombinacija poslovnog analitičara i testera. Nikad nisam bio brži i nikad nisam bio produktivniji, istina, ali isto tako, nikad se nisam više bojao za vlastitu budućnost, kao i za budućnost klinaca koji sada studiraju ili izlaze na tržište rada.

Svima nam je jasno zašto AI (LLM-ovi) predstavlja odličan alat koji prvenstveno povećava svakodnevnu produktivnost, i ovaj blog post se neće baviti time. Umjesto toga, radije ću pisati o lošim stranama široke prihvaćenosti LLM-ova. Osim te mračne strane, postoje i moralni izazovi (IP), ali o tome možda nekom drugom prilikom ili u nekom drugom blog postu.

Krenimo redom. Priča prva.

Prošle godine me frendica zamolila da, ukoliko imamo potrebu, zaposlimo sina njezinog prijatelja (da, da, i u privatnom sektoru postoji ovakav oblik zapošljavanja, ali i o tome u nekom drugom blog postu). Nazovimo tog mladog inženjera Erik. Erik je završio FOI, i to godinu prije toga, u rujnu. U tih devet mjeseci Erik nije uspio naći posao, iako je završio jedan od vodećih fakulteta u Hrvatskoj, pa i regiji. S obzirom na to da smo trebali mlade developere, zapravo ih gotovo uvijek trebamo, pozvali smo Erika na razgovor za posao.

Prvi intervju u Dreamu uvijek ponajprije služi tome da upoznamo kandidata i vidimo fita li u Dreamovu kulturu. Taj prvi razgovor prošao je odlično. Nakon razgovora Erik je dobio tehnički zadatak, kao i rok od tjedan dana u kojem ga treba riješiti. Nakon tjedan dana dobili smo rješenje koje je definitivno bilo jedno od boljih u našoj povijesti zapošljavanja backend developera. Nakon toga uslijedio je još jedan intervju, ovaj put tehnički, na kojem je Erik opet bio ozbiljan. I konačno, ne zbog one inicijalne molbe nego zbog u procesu evaluacije iskazanih kvaliteta, zaposlili smo Erika.

Erik danas, gotovo godinu dana kasnije, radi na jednom od Dreamovih najsloženijih projekata sa starijim kolegama. Klijenti ga obožavaju i mi smo izuzetno sretni što smo ga zaposlili. Ukratko, Erik zbog AI-a nije uspio naći posao gotovo godinu dana, a samo prije dvije godine firme bi se fajtale za njega.

Priča druga.

Otprilike jednom u par mjeseci ručam s frendovima, bivšim kolegama s kojima sam zajedno gradio Envox, prvi hrvatski startup. Svi smo tu negdje i imamo klince koji ili biraju faks ili su ga tek upisali. Ti isti klinci povremena su tema naših razgovora. Prije dvije godine naša djeca razmišljala su o upisima na tehničke fakultete i želja im je bila, barem dijelu njih, nastaviti se baviti nekim oblikom posla kojim se bave njihovi roditelji.

Danas se to drastično promijenilo. Klinci se boje za svoju budućnost i svi koji su planirali upisati neki oblik računalnih znanosti sada ozbiljno razmišljaju o alternativama. Siguran sam da većina na kraju neće upisati ono što su originalno planirali. Ovo je prirodno i u potpunosti razumljivo, no dugoročno za struku nije nimalo dobro. Naime, uz takve trendove, bojim se da ćemo se za 6 do 8 godina ponovo susresti s manjkom radne snage, bez obzira na sva čuda koja sada generiraju puste tone linija koda.

Rješenje za ovaj problem postoji, a to je promjena školskog sustava i promjena kurikuluma na način da će klinci učiti osnove računalnih znanosti, jer cilj je da razumiju kod koji agenti generiraju. No s druge strane, dio kompetencija koje će stjecati na fakultetima i visokim školama mora biti usmjeren tome kako efikasno koristiti nove alate i nove tehnologije i kako kritički pristupiti dobivenim rezultatima, jer LLM je najbolji mogući lažov.

Priča treća.

Koja baš i nema veze s juniorima i koja zapravo nije priča, već predstavlja sukus mojih strahova i sumnji. U svom sam prethodnom blog postu pisao sam o migraciji i hardeningu privatnog servera. Ono o čemu nisam pisao jest način na koji sam to radio. Dakle, gotovo cijeli proces odradio je Claude Code, koji je za potrebe tog zadatka dobio SSH pristup i korisničke račune na oba stroja. Zahvaljujući tome, proces koji bi na nekadašnji način trajao barem tjedan dana, jer se radi o nečem što radim u slobodno vrijeme, odradio sam u jedno poslijepodne. I to je više nego super.

E sada, posao migracije je nešto što sam ja u stanju, uz malo googlanja i dobru staru metodu pokušaja i pogrešaka, odraditi, odnosno nešto što sam radio u prošlosti. U tom procesu naučio sam tonu stvari, odnosno stekao nove kompetencije. Sada je taj cijeli posao za mene odradio Claude. Moje kompetencije su još tu, ali sa svakim novim zadatkom koji Claude odradi za mene one blijede, nestaju iz sjećanja i polako postaju prošlost. Zahvaljujući novom alatu, em sam se ulijenio, em sam prestao učiti… a ono malo stvari koje sam znao polako zaboravljam.

I da, imamo novog saveznika koji nam može puno pomoći, no pritom se bojim da postajemo sve ljeniji i gluplji, a to za nas kao civilizaciju ni u kom slučaju nije dobro. Da samo ilustriram, u ovom trenutku moja lijenost ide toliko daleko da se više ni ne spajam na server kako bih napravio upgrade na nove verzije paketa, već pokrenem Claude Code u projektnom folderu i velim mu da nadogradi server. Da sam to radim, morao bih upisati, kakve li gnjavaže, čak tri komande; ovako moram upisati samo jednu komandu i jedan prompt… I naravno, za pet godina zaboravit ću kako upgradeati Linux server. Hvala ti, Claude, na tome.

Cendranja o prošlim vremenima (aka zaključak)

Kada bih sve ovo napisano pokušao sažeti u jednu rečenicu, mogu samo reći da mi je drago što u ovom trenutku nisam u koži klinaca koji završavaju faks, ali bome ni klinaca koji razmišljaju što upisati. Ovi koji završavaju fakultet danas ili će ga završiti u skorije vrijeme vrlo će teško naći posao, jer je očito da kompanije u ovom trenutku, kao i u neposrednoj budućnosti, ne samo da ne zapošljavaju juniore, već otpuštaju i seniore.

Klincima koji pak sada razmišljaju što upisati zapravo i ne znam što preporučiti. Čini mi se da je u ovom trenutku bolje razmišljati o nekom zanatskom zanimanju nego o karijeri u IT-u. S druge strane, nama vlasnicima firmi vremena nikad nisu bila bolja. Dobili smo super alat koji nas čini bržima i efikasnijima i omogućava nam rad na većim i kompleksnijim projektima s manje ljudi. A opće je poznata situacija da su ljudi u IT-u (ok, sada i RAM) najveći trošak.

No siguran sam da ova renesansa neće dugo potrajati. Prvo, mi ćemo vrlo brzo postati glupi i ovisni o novim alatima, a s druge strane će cijena tokena kontinuirano rasti i vjerujem da će se, kada postanemo ovisni do te mjere da bez pomoći nismo u stanju ni updateati servere, cijena sintetskog rada izjednačiti s cijenom ljudskog rada. A mi tada niti ćemo više imati kompetencije odraditi posao na žgance, niti ćemo imati koga zaposliti.

Zato, kolege poslodavci, pamet u glavu: zapošljavajte juniore i razvijajte njihove kompetencije jer nam se inače ne piše dobro. A vi, klinci, nije sve tako crno, u nekom trenutku naći će se netko tko će vas zaposliti, i to u struci. Za keramiku nikad nije kasno.